Politička praksa, a i sama teorija u društvenim naukama ističe da se savremena država sve više udaljava od principa narodnog suvereniteta i demokratskog uređenja zajednice, a sve se više približava Hegelovu modelu monarhije u kojoj sfera moći postaje „apsolutno određujući moment cjeline“ (zajednice). BiH kao federativna zajednica nije, dakle, samo institucijsko normativni politički oblik i mehanički zbir posebnih jedinica, već je istorijsko-dijalektički proces u kojem su svi elementi i svi oblici povezanosti podvrgnuti promjeni.

Da bi BiH kao cjelina mogla opstati „kao poželjna“, da bi mogla biti garancijom i obogaćivati dijelove, sama cjelina mora biti nešto više od mehaničkog zbira dijelova, mora imati neke posebne kvalitete. Tako, više zajedništva ne znači manje samostalnosti posebnih jedinica, entiteta u BiH, kao što ni samostalnost posebnoga ne ugrožava zajedništvo, nego ga, naprotiv, stimuliše, omogućava i učvršćuje. Zajednica se, pa tako i BiH (za razliku od društva), pored ostaloga, gradi (ili razgrađuje) u nama samima. Ona se ne može instrumentalno, izvanjski uspostaviti. Mjera zajedništva u BiH kao da je iznuđena: zajedno smo iz nužde, a ako ne i iz straha. Ističu se sve snage i sredstva da se u BiH istaknu razlike.

Da biste vidjeli čitav tekst, kliknite ovdje.